Nisam ljut i opraštam ti.
Malo u nedoumici da razumijem "jesam."
Prije svega da ispričam ono što sam doživio i život je takav da mi Bog darovao razna "iskustva ona loša a i dobra" i mislim da ništa nije bez razloga a jedan od razloga koji može da bude je taj da "iskustva" stvaraju inspiraciju i ono što još mislim da ne bi trebao u grob ponijeti inspiraciju.
Priča koja slijedi ide ovako:
Trebao sam pomoć i nisam imao nikog da pitam za pomoć prvo slab u stranom jeziku a drugo još sam nov u tome mjestu. Ne želim iznijeti ime a ni ime mjesta gdje se što dogodilo.
Tražio sam pomoć za posao i stan. I koga drugog da pitam nego svećenika ako netko zna puno ljudi i može pomoći, mislio sam da on može.
Bio sam na razgovoru i pričali smo o svemu i mojem problemu. Kada me saslušao samo je hladno rekao"imamo mi takvih kao što si ti ovdje koliko hoćeš. "
Da ne budem total shrvan uzeo je moj kontakt s obećanjem da će kontaktirati neke ljude i vidjeti gdje me zaposliti.
Nikad me nije nazvao da rekne bilo što ili da pita da li sam se snašao.
Znam da posao svećenika nije da traži nekom stan ili posao.
Ako sam pripadnik crkve onda imam puno pravo da se razgovaram sa svećenikom i tražim pomoć.
Za čega sam ja član crkve, da mi se skida "novac s računa." A kada trebaš pomoć onda nema nikoga, mislim da Bog ne daje takve zapovijedi, bez obzira na svećenika i svi ostali koji tvrde da vjeruju u Boga vrlo lako okreću glavu kada nekom treba pomoć ili razgovor opet nema nikog, a sve teški vjernici.
Ne sudim nikome i ne zamjeram nikome.
Samo kažem da mi čudna ta vjera lako je pričati o Bogu ili bilo čemu a kad trebaš opravdati Bogu svoju tvrdnju kako vjeruješ u Boga i Božje riječi iz Biblije onda mnogi padaju na testu.