Ne želim.
Što tek tako, ne želiš, a pričaš duži period godina, da želiš saznati?
Jednostavno, imao sam čudne snove u zadnje vrijeme, nikome ne pričam, tebi prvoj osobi sada pričam tako nešto, ako želiš da čuješ?
Znao sam ja da ima nešto ili si izgubio hrabrost preko noći, nakon toliko uloženog vremena i truda u pripreme i plan, neka ti bude, pričaj, želim da čujem.
Sanjao sam, da se nalazim na nekom čudnom mjestu, odjednom čujem glas koji govori: ako me ne ostaviš na miru, uništit ću te, budim se tu.
I to je to?
Nije, ne prekidaj me, nego slušaj sve i prati.
Dobro.
Sanjao sam, kako se nalazim u prostoriji i hodam kroz hodnik, čujem smijeh, tihi smijeh, slijedim pravac odakle dolazi smijeh, okrećem se, iza mene osoba, podiže glavu i govori mi, ostavi me na miru, uništit ću te.
Budim se sav u znoju.
I to je to, obični košmari.
Nije, ima još.
Sanjam, da nemam mira, imam sve ali nije to ono što jest, teško mi je ispričati san, potrudit ću se. Ništa, bježim od nekog nevidljivog zla, nije duh, nešto jest, imam osjećaj onaj pravi osjećaj da me nešto promatra i tu je, ali nikoga ne vidim, sve mi nešto ide nizbrdo, što god da dodirnem postaje uništeno, osjećam se odbačeno i kao da me nitko ne vidi ili ne primjećuje, nisam sam, ali kao da jesam. Odlučio sam, preseliti se daleko od civilizacije i živjeti u baraki, sve je bilo kao u raju, ali nije trajalo dugo, jedno večer, netko vrišti i traži pomoć, lupa na vrata, izlazim i pada mi u hodnik cura, krvava i blatnjava, izderane haljine i bosih nogu, uplašena da drhti od straha. Kad je umirila dah, rekla je:
Auto se pokvario, tražila je pomoć, stali su da joj pomognu i srušili na zemlju i pokušali učiniti joj zlo, odjednom od njih četvorice muškaraca jedan pada na zemlju i drhti kao da ga nešto baca na zemlju i diže u zrak i tako ponovno, oči su mu zakočile se od straha i preminuo je, ostala trojica su odmakla se od mene i počeli vikati da sam vještica i da sam ja to učinila, jedan je otišao po pušku iz vozila a ja sam iskoristila priliku i pobjegla u šumu kroz koju sam trčala i tako došla do ove barake, oni su trčali za mnom. Ustao sam i pogledao kroz prozor i vidio sam nekog ili nešto da se kreće, okrenuo sam se prema njoj, ona me pogledala u oči i rekla-molim te pomozi mi- ustala se i počela ponavljati iste riječi-čulo se iz šume:ako ju ne pustiš van: uništit ću te. I tu sam se probudio.
Ovo je bio najbolji san koji sam do sada čuo, ali opet je to sve samo san.
Znam, ali kako mi može par dana netko ili nešto govoriti: uništit ću te, ako me ne ostaviš na miru, razumiješ, što sam ja to uradio?
Nisi ništa uradio i ovo što ćemo uraditi je ništa, obična zabava. I dali se držimo plana?
Da, držimo se.
Dobro, da ponovimo.
Može.
Prerušit ćemo se u svećenike, odora je spremna, bit ćemo svećenici na jedan dan, snimat ćemo sve što možemo i napraviti dobre video uratke koje ćemo objaviti na internetu.
Tako je i bilo, prerušili smo se u svećenike, ušli smo u samostan i glumili da smo svećenici, ništa nećemo ukrasti bez obzira na to što da nađemo, želimo snimiti video film. Noć je pala, pronašli smo i sobu u kojoj ćemo prespavati, nitko nas nije primijetio, dobro smo uvježbani.
Spavamo ali kamera radi bez prestanka, trenutno snima kako spavamo i postavljena je da snima cijelu sobu, nas i vrata.
Okrenuo sam se i u sobi mi stoji časna sestra s upaljenom svijećom i pokazuje na nos da budem tiho, i da ju slijedim, oblačim se i silazim s kreveta, uzimam kameru i vičem akcija.
Kakva akcija?
Diži se, krećemo.
Nismo odmah primijetili da časna sestra nije uopće izašla kroz vrata, jednostavno je nestala, poslije kada smo pregledali snimak, vidjeli smo da se odjednom pojavila nasred sobe i tako isto, nestala iz sobe.
Izašli smo u hodnik i časna daje znak da ju slijedimo, kroz hodnik koji je bio jako dugačak se čuo jaki smijeh.
Silazimo niz stepenice koje su vodile dolje ispod samostana, časna sestre više nema, u podrumu se nalazi mnogo bačvi, vino, i mnogo voća i povrća, ali i još nešto.
Kad smo krenuli dublje kroz podrum, čulo se nešto, nekoliko svećenika na koljenima u molitvi, prišli smo tiho bliže, snimamo sve, vidjeli smo žensku osobu vezanu za krevet, koja vrišti i diže u Vazduh krevet a ona ostaje vezana, jedan svećenik prska ju vodom i moli molitve, ne razumijem na kojem jeziku, vrišti kao da ju žiletom netko reže i sječe, dva sata smo proveli u podrumu, u koju ulaze sunčeve zrake. Odjednom krevet umiren, daju joj vodu da pije i odvezuju joj noge, čini se da je sve u redu.
Tiho i brzo smo izašli i pobjegli iz dvorišta samostana, video smo obradili i uredili, objavili i privukli Bibliji ogroman broj novih čitaoca a među njima i mene, nakon što sam se uvjerio da to nešto postoji,
postao sam živi premosnik Božje Riječi.
Preuzeto iz knjige:
Dominic Chant
50 Kratkih Priči
Bit će dostupno na:
Pročitaj i ovaj tekst:
Mačka koja se pretvara u anđela