Ulazim u svoj stan
zastanem u hodniku, ne da ostavim jaknu ili zakačim ključeve. Stao sam izbuljenih očiju ako ih zategnem još malo mogle bi i ispasti. Stojim tako nasred hodnika i slušam škrgut zubi kao da je netko gol na antarktiku i klokoće zubima dok ispušta zvuk laganog stenjanja. U meni raste osjećaj kao u usranog bez wc-e papira.
Od straha mi krv kroz vene ne teče nego trči u grlu stoji knedla dok ne dišem ravnomjerno. Pokušavam u glavi praviti slike što bi to moglo biti. Govorim sebi samo ne još jedan duh, ali ovo nije duh jer čujem škrgut zubi i veliko teško napinjanje, kao da netko obavlja veliku nuždu.
Smirim se smireno kao mačka koja se priprema skočiti na miša. Nategnem uho i osluškujem zvukove iz mojeg toaleta i potvrđujem, netko doista obavlja nuždu u mojem stanu. Samo ja imam ključ, dakle ovdje se nema što puno razmišljati ovo je provala.
Dali da zovem policiju, trebao bi, ali ako me čuje može pobjeći ili me upucati iz nekog oružja. Nemam nikakvo oružje ili elektrošok jedino što imam a može poslužiti je tava za palačinke.
Prolazim pored vrata od toaleta na prstima tih kao kineska nindža idem do kuhinje po tavu, razmišljam, ako uzmem nož optužit će me za hladno ubojstvo a tavu mogu ugrijati onda će to biti toplo ubojstvo u samoobrani.
Uzimam tavu i čujem kako je puštena voda iz vodokotlića. Krećem se brzo i tiho iz kuhinje do toaleta,pred vratima sam i vidim da se vrata otvaraju polako. Dižem ruku s tavom u zrak da imam veći zamah s tavom direkt u čelo i nogom u jaja i ako imadnem priliku brzo dva prsta u nozdrve nosa i na pod s njime i tada zvati policiju i čekati dok ne dođu.
Taman da tava krene prema zadanom cilju u sredu čela, otvoriše se vrata i dogodi se onaj susret oči u oči a usta istodobno otvoriše i pustiše vrisak kakav još nije bio proizveden od postanka čovječanstva.
Ja bih možda još duže i jače vrištao ali nisam mogao jer mi jezik bio suh a također i grlo.
Tko ste vi
pitao sam grubim i jasnim tonom glasa? Strah i prepad su umirili se i polako iz tijela odlazili i nestajali kao dim cigarete, i adrenalin u krvi se umirio kao i puls srca a oči koje su primile izgled kao u sove su vraćale se u normalu.
Ja sam Linda, tko?
Linda-pružajući mi ruku i uzvratio sam i rekao:
Neobično ime za takvu lijepu provalnicu.
Izvinite ali ja nisam lopov i nisam provalila.
Kako ste onda završili u mojem kupatilu, možda ste duh pa možete ući gdje god želite. Nisam lopov i nisam kriva što ostavljate otvorena vrata.
Kako mislite otvorena vrata (mozak brzinom svjetlosti vraća slike unatrag da se prisjetim da sam vrata zaključao kada sam izlazio). Došla sam pred vrata i nisam sretno ni pritisnula zvono a vrata od ulaza su sama se otvorila ili bolje rečeno bila otvorena i opet sam kulturno zvonila i otvorila vrata vikajući (imali koga).
Ušla sam u hodnik i nisam mogla više izdržati i poslužila sam se vašim toaletom i kada završim izašla bi i napustila vašu kuću ali bi vrata od ulaza zatvorila, prije nego sam završila i napustila kuću, vi ste se stvorili ovdje.
Tekst preuzet iz knjige:
Dominic Chant
Roštilj na vražji način vol.ll
Bit će dostupno za kupovinu ili pregled na:
Pročitaj i ovaj tekst: