Pisac i Linda hodaju lagano dok pisac više puta se okreće iza sebe, Linda hoda kao neki "mrtvac". Pisac prekida Lindu u zamišljenosti i vraćaju u stvarnost s pitanjem - vidim da si dugo promatrala bolnicu i je l' imaš možda neku ideju - promatrala jesam ali ideju nemam - razmišljam se dali može od pomoći biti taxi?
Kako misliš taxi?
Lijepo, možda ti nisi vidio što i ja - da kao ključ za bolnicu igra veliku ulogu taxi.
Kako? Vidiš Linda da imaš bolje oko od mene.
Pisac je u sebi mislio da nije više živ - došlo je moje vrijeme ali nisam još spreman - od toliko auta na svijetu Linda bira taxi - neću joj priznat ali neka idu ona i Don.Mali u taxi a ja mogu lagano nekim sportskim biciklom. Nisu oni silovani nego ja - reče pisac - imam strah i to mi nitko ne može oduzeti to je sada u meni i živi sa mnom i gdje god da idem - strah me prati u stopu.
Možda bi trebao biti malo zreliji ali ne mogu, od svega što se događa osjećam u sebi veliko uzbuđenje i od prevelikog uzbuđenja ne trčim na toalet najbolje dijelove romana sam pisao kada sam bio napet kao što sam sada. Pisac je stao, Linda se okreće i u sebi misli što li je sada, pisac ju gleda u oči i tiho reče - mislim da znam koja karika ovdje nedostaje - koja?
Idemo u Crkvu nije daleko odavde - u Crkvu - sada? Lindi nije ni malo prijala ideja da ide u Crkvu i zato reče - idi ti unutra ja te čekam vani, nisam u najboljem
odnosu s Bogom i zato ne želim da idem u Crkvu. Pisac je znao da će Linda tako nešto reći i sada je sebi dokazao da postoje velike šanse da ima nešto unutar Linde a da ona to i ne zna. Ali pisac nije želio odustati i ponovno kreće na Lindu. Uopće nije iznenađen što je Linda tako reagirala na ideju za odlazak u Crkvu. Linda reče piscu - zar u ovo doba da idemo u Crkvu sada nema nikog i ne vjerujem da će nas pustiti u Crkvu - ne brini ti Linda za ulaz, nego mi reci idemo ili ne idemo u Crkvu blizu smo - što ćemo raditi u Crkvi možda bolje neki drugi dan.
Linda je bila uplašena rekla je da nije dugo vremena bila u Crkvi ali pisac ne vidi razlog da se netko plaši Crkve i opravdanje nije što nije dugo bila u Crkvi. Pisac misli da ima nešto drugo i da Linda nije rekla cijelu istinu. Pisac reče Lindi - sutra dolazi Don. Mali i imamo posla s nevidljivom silom i duhovima i opsjednućem Lucije, vjeruj mi da trebamo svaku moguću duhovnu pomoć i snagu, zar ima bolje mjesto za snagu od Crkve?
Linda nije znala što da rekne ali ipak reče - znam da nema bolje mjesto ali sada se ne osjećam najbolje još uvijek sam protresena od onoga psa i neka me "slabost hvata" i mislim da nisam za molitvu. Pisac nije vjerovao samom sebi da čuje tako nešto i unutar sebe je pisac znao da Linda laže i nije slabost zbog psa nego je slabost zbog Crkve i nije odustajao. Pisac Lindi reče - činim mnogo toga zbog tebe i tvoje prijateljice jesam li u pravu?
Jeste!
I ti Linda sada ne možeš ići u Crkvu sa mnom i opet činim dobro da se zaštitimo od zla zato što trebamo pomoć.
Trebamo.
Dobro idemo u Crkvu - reče Linda - krenuli su prema Crkvi iz čista mira iz ničega krenu puhati jak vjetar i neka jeza kroz tijelo je prolazila iz zemlje krenu izlaziti magla ali pisac nije odustajao i krenuli su prema Crkvi. U sebi je pisac rekao dok se punom snagom nagnuto bori protiv vjetra - ako me ovaj vjetar odnese na drvo - neću odustati opet ću ići u Crkvu i odlučio sam sada tako i bit će tako - Linda se jedva kretala ali korak po korak. Blizu smo još malo trebamo - reče pisac.
Ulaze u Crkvu - vrata su bila otključana i svatko može doći kad god želi - gdje ćemo sjesti, u Crkvi nije bilo nikoga. Prigušena svjetla i svjetlost od svijeća, mrak. Ne znam - reče Linda - kretala se kao da se vratila iz mrtvih. Opusti se Linda, ovdje smo sigurni - reče pisac i još reče ovdje ćemo sjesti u zadnje klupe. Linda i pisac pognute glave djeluju kao zaneseni u molitvi. Miris tišine i mirnoća dali osjećaš to - pitao je tiho pisac Lindu?
Da! Osjećam.
Tišinu prekida tihi plač djeteta. Čuješ li ovo Linda? Ne!
Plač djeteta u Crkvi, zar ne čuješ to?
Linda se uspravila i osluškuje. Da, čujem sada, odakle dolazi?
Pisac se ustao i okreće se oko sebe da vidi ima li neka mama s bebom u Crkvi. Nitko, ali prostor Crkve ispunjava plač bebe. Više nije bio plač sada se čuje neki tihi ludi osmijeh. Pisac je uhvatio odakle dolazi osmijeh i uputio pogled prema prvim redovima klupa u kojima je sjedila časna sestra. Linda uhvati pisca za ruku i reče - ne idi tamo, molim te ne idi - pisac odgovori - što se plašiš toliko, ne plaši se - i krenuo je prema časnoj sestri - ne idi - glasno je viknula Linda da je glas odjekivao kroz Crkvu jače od tona s orgulja - pisac bio udaljen od Linde nekoliko redova od klupa i stao je da Lindi rekne da bude tiha i okrenuo se prema Lindi - i brzo ponovno okrenuo prema časnoj sestri - al' - časne sestre više nije bilo - gdje je otišla - Linda vidiš li u kojem smjeru je otišla časna sestra - Linda uplašena samo je slegnula ramenima okrećući se oko sebe i gledajući pažljivo kroz Crkvu da možda ugleda časnu sestru…
Tekst preuzet iz knjige:
Dominic Chant
Roštilj na vražji način vol.ll
Knjiga će biti dostupna za kupnju ili pregled na:
1) Kobo
2) Thalia
3) Apple Books
4) Hugendubel
5) Saxo
Pročitaj i ovaj tekst: