Nema drame, žuta minuta.
Ispred očiju slika mutna,
sjedi, pusti Boga unutra.
Od studija zatvori vrata
neka riječi prate riječi.
Mnogo se toga namnožilo
sada je pravo vrijeme.
Oni ne žele me više,
ništa ne živi dovijeka.
Bio je sunčan dan,
vidio sam kišnog čovjeka.
Osjećam to, nema me.
Strah, ne znam što sprema se?
Plahtom sam prekrio zrcala,
osjećam, opet duh je ovdje.
Uzimam i oblačim odjeću
vidim i duh sprema se.
Možda sam kasno shvatio,
ja ne želim više slavu.
Previše je težak to križ,
mnogi misle nije tako.
Nema bijega, život pakao,
sam u mračnoj sobi.
Gledam i nevjerujem.
Sam u krevetu svom,
ukočen i ovladan strahom.
Moja plahta hoda po sobi.
Pritisnu šalter dragi Bože,
ubija me ova draga tama.
Nema više čvrste ruke,
gdje su nestali svi?
Želio sam se sakriti,
kroz šumu sam trčao,
ni zamka me nije uhvatila,
i svaka rupa nije bila prazna.
Što god da uzmem,
kao da sve postaje prah.
Nema bijega od duha,
ne sjećam se ulaza.
Nikada nikog nisam zvao.
Zašto me ludi duh prati?
Zatvorio sam sva vrata,
na krevetu netko sjedi.
Kome da se žalim?
Nitko ne voli nikog,
misliš da se šalim,
jednom ćeš da shvatiš.
Pročitaj i ovaj tekst: