Nisam plaćen da razumijem onda uzalud trošim moždane vijuge. U pravu ste.
Jedino što moram da trošim ali meni odmah novo dođe. Ja sam poput vrela koje ne presušuje ako jednom presuši ja se pretvorim u pustinju i nastavljam dalje.
Kako je moguće da u prošlosti ogromni napor oko jedne stvari i onda poslije kraj više nije važno.
Onda napor mozga oko tuširanja ptica u zraku kažu uz pomoć pare koja crta nebo i sada više nije važno što ptice nemaju fen i koliko dugo će biti mokre.
Onda traženje duhova i prokletstva i kraj kao da su duhovi dobili tijelo i više ih nitko ne vidi.
Onda nove ovisnosti i kraj nakon nekog vremena se priče prestaju pričati.
Ne razumijem to.
Ako postoje duhovi onda životom idemo u traženje do kraja života.
Ako je nešto treće nema gašenja i šaltanja mozga danas ovo a sutra nešto drugo.
A sada aktivnost oko nove ovisnosti i tako dalje.
Nakon kratkog vremena sve ovo što se događa će ići u zaborav.
Zašto smo mi ljudi poput bumeranga koji se ne vraća nego pada onda uzmeš ponovno baciš on leti i pada i samo bacaj i bacaj.
Rekao bi mnogo toga ali ne želim kao naprimjer točna imena i teorije aktivnosti i što je to bilo a sada više nije.