Prva noć u bolnici
i nije ista kao kući u svojem krevetu. Najljepše je svoj u svojem.Ne mogu reći da nisam lijepo smješten i pidžamu su mi dali i papuče fine i mekane. U sobi nisam bio sam bile su još tri muške osobe, dvije su bile osobe koje samo šute i gledaju u pravac nasuprot kreveta a jedna je spavala okrenutim leđima i nisam ju uznemiravao.
Legao sam na svoj krevet, i bio tih poput svih i nisam pokušavao stupit u kontakt. Ali se može reći da su stvarali osjećaj jeze, kako mogu tako dugo bit tihi i da nitko ništa ne priča.
Otvaraju se vrata. U sobu ulazi doktorica-koja me i smjestila u ovu sobu, ista ona koja mi šupak pregledala-reče ona-fino si smjestio se-da jesam-ja sam došla da ti kažem da mi kraj smjene, idem kući, imaju kolege koje će te obilazit, ako što trebaš samo pritiskaj ovo veliko crveno dugme pored kreveta.
Izvještaj je spreman da se šalje faxom policiji i netko će doći ujutro kod tebe na razgovor iz policije-ovdje nisi sam u sobi imaš sa kime se i družit.
Tiho sam joj rekao da primakne uho-kažeš družit-koliko sam već u sobi oni ništa ne pričaju-a dobro-novi si i možda imaju tremu-koju tremu.
Idem ja sada-vidimo se sutra.
Na pola puta do sna
ali nikako da očvrsnem. Novo mjesto, i to ne mjesto u ranču ili pored plaže, nego u bolnici, a kad je bolnica u pitanju onda sam ja-kako se kaže:
-gori od nekog malog djeteta, jednostavno ne volim bolnicu i onaj miris lijekova, i novi krevet.
Mislim da neću zaspat-i tako svađam se sam sa sobom i otvorim oči, a ovaj desno od mene još uvijek se ni mrdnuo nije, spava kao mrtvac-a ona dva još uvijek sjede i ne znam dali uopšte i trepću,gledaju u zid.
Netko u hodniku ugasi svjetlo glavno, ali ostaje svjetlost ne tako jaka kao ono glavno, prigušena svjetlost i istog trena se ova dva baciše na leđa i pokriše plahtom i spavaju.
Samo u filmu ovo može se vidjeti, kao dva robota. Sad tek potvrđujem i mislim da neću spavati a neću ići ni u wc do jutra. Sklopit ću oči ali bit ću budan i svjestan svega oko sebe-ponavljam tako u sebi riječi-bit ću budan i svjestan svega oko sebe.
Ponavljam tako riječi te kao ono kada brojiš ovce-ali ja ne želim spavati-zapravo želim-ali me strah ovoga mjesta.
Dali sam dehidrirao
nešto nisam siguran, vidim u ruci staklenu flašu i boju soka od limuna. Otvaram čep i prislanjam grlo na usne, gutljaji su veliki kao da sam danima bio u sahari, litru sam popio u par sekundi.
Pred očima mrak, a ja ne znam dali dižem ruku ili nogu, mislim da nisam popio sok od limuna, zašto mi usne prave osmijeh, dali je netko rekao neku šalu ili vic, nisam čuo ništa a nisam ni vidio nikog, tko priča vic, gdje je publika.
Nešto me hvata za ruku, ne razumijem glas što mi govori, stišće još jače, bol.
Trgoh se u znoju sav. Kako sam mogao zaspati-govorim sebi-ovo je bio samo san. U bolnici sam.
Polako glavu okrenem desno, ona dva spavaju a ovaj do mojeg kreveta se još uvijek nije ni mrdnuo.
Vraćam pogled polako lijevo, ponavljam još jednom brzo ga vratim, ne sanjam sada sam budan.
Tamo stoji žena u bijelom, čujem gdje mi govori-slijedi me-otvara vrata i izlazi u hodnik-skačem brzo sa kreveta uzimam papuče i izlazim van-ona je već na pola hodnika-okreće se i opet govori-slijedi me.
Trčim kroz hodnik kao pas za mačkom-gledam gdje skreće lijevo i čujem vrata-odmah sam stigao i izlazim kroz vrata-nema nigdje nikog.
Ja sam vani na balkonu za pušače sa ovog sprata ili za one koji hoće uhvatiti zraka. Ne znam koji je ovo sprat ali jako je visoko, možda šesti sprat. Mislio sam da je bolnica mnogo manja odavde vidim da nije i nije jedna bolnica mnogo ih je ovdje, šta je ovo.
Jel ova bolnica oduvijek ovdje.
Balkon je imao ispred sebe žicu sa rupama, štiti li od ptica ili da netko ne strada. Gledam gdje je žena koju sam slijedio.
Pitam se-zašto sam ju slijedio, koliko je dugo u mojoj sobi.
Pokušavam otvorit vrata ali ne mogu ih otvoriti, otvaraju se samo iznutra a sa vana ne mogu, kako onda oni koji izađu van kako se vrate.
Nigdje nikog u hodniku da mi otvori, smrznut ću se do jutra.
Gledam svuda okolo i kad sam podigao pogled na krov sa suprotne zgrade, gore sam vidio tu ženu u bijelom, gdje stoji na rubu krova.
Skočit će sa krova
počeo sam da vrištim i vičem i urlam iz svega glasa. Vidjela me i pogledala u mene i skočila je kao u bazen sa vodom, čuo sam gdje se razbila od tlo.
Ne vidim najbolje dolje, vidim da je mrtva i ne diže se više, ali ne mogu jasno i čisto vidjeti tijelo.
Sad sam počeo još jače da vičem. I pale se svjetla u svim hodnicima, vidim čuvare i doktore kako kroz hodnik trče prema meni.
Doktor u ruci drži špricu-injekciju-čuvari vade pendrek i otvaraju vrata, i idu prema meni sa strahom mahajući pendrekom-kreću se kao da sam bijesni pitbull-pokušavam im reći da je žena skočila sa krova bolnice-nitko ne sluša što govorim-skočili su na mene i oborili me na tlo-osjetio sam kako sam se razbio i veliki bol sam osjetio u laktu desne ruke.
Okrenuli su me na stomak i koljenom pritiskali leđa a ruke čvrsto držali. Osjetio sam kako mi kožu probija igla i kroz tijelo postaje jako vruće.
Zadnje sam čuo-ovaj postaje sve žešći i zašto ga toliko dugo držimo ovdje.
Tekst preuzet iz knjige:
Roštilj na vražji način Vol. l