Probao sam noću hodati na groblju - jednom sam budan cijelu noć proveo na groblju i ništa se nije dogodilo - imao sam i fotoaparat ni jedna slika nije zabilježila nešto čudno ili da se nešto kreće a nije živo.
Uradio sam to da stvorim dobru priču ali ništa se nije dogodilo.
Prisustva sam na obredu "istjerivač đavla" ništa nisam vidio ni đavla a ni vraga - osoba je malo kreštala i vrištala par puta protresla nogama i ustala se da grli sve redom - kao sada je normalna osoba - ne vjerujem u ništa od toga i nisam želio roman da završim - kako da znam da ta osoba nije glumac?
Bio sam na seansi gdje zazivaju mrtve i ništa se nije posebno dogodilo - nakon nekog vremena su iste te osobe razotkrili kao prevarante koji uzimaju novac a sve što se događa su plaćeni glumci i specijalni efekti - svejedno im ne vjerujem i nisam iznenađen.
Hodao sam kroz razne šume i pećine i napuštena mjesta uključujući kuće za koje su tvrdili da imaju unutra duhovi - ništa se nije dogodilo da mogu napisati neki roman - ništa sve tišina i mir.
Ono što sada želim - idem u jedno mjesto na odmor i pisat ću sve u svoj dnevnik ako me više ne bude - neka moj dnevnik svjedoči u moje ime. Idem u jedno mjesto u stari hotel koji još uvijek radi i prima posjetioce da prenoće ili ostanu duže, imaju dobru hranu i finu lokaciju za odmoriti.
Danas je prvi dan i prva noć u hotelu. Osoblje je simpatično i atmosfera je opuštajuća. Svi su veseli i nasmijani. Nisam želio ostati u predvorju na piću - napustio sam druženje i sada sam u hotelskoj sobi u hotelu ima puno gostiju i možda su sve sobe ovaj tjedan pune. Sjedim i držim svoj dnevnik - pišem, ne žalim se, prva je noć i umoran sam dosta idem u krevet.
Ne mogu da pišem koji je danas dan i koja je noć u hotelu. Pišem ovo brzo da što više napišem - možda je ova noć moja posljednja - znam da sam svašta pričao od vjere do mrtvih i da ne vjerujem u ništa. Ako si pronašao ovaj dnevnik to znači da više nisam prisutan na zemlji - kada pročitaš sve - sam zaključi dali sada vjerujem da nešto postoji ili ne postoji - također ćeš i sam odlučiti hoćeš li vjerovati u postojanje nečega.
Kada je bila moja prva noć u hotelu, ostavio sam svoj dnevnik i legao u krevet. Imao sam prvo ružan san u kojem me progoni neki duh kroz hodnike koji nemaju kraja - budim se u znoju i sjedam na krevet ali prije nego sam probudio se imao sam osjećaj da me nešto povuklo za nožne prste. Kada sam sjeo na krevet - smijem se zakleti da je zid iza mene bio na trenutak živ. Gledam na sat bilo je 02:44 iza ponoći.
Odlazim u kupatilo da obavim nuždu i poslije nužde da operem ruke i umijem lice, uradio sam tako i podigao glavu moj odraz na ogledalu nije bio mokar nego je lice bilo suho - ponovio sam - puštam vodu i voda teče - punim ruke vodom i polijevam lice, ugasim vodu, podižem glavu i moj odraz je opet suh, brišem ručnikom ruke i prstima prelazim preko čela i lica, nema ni jedne kapljice vode.
Odlazim iz kupatila i cijelo vrijeme imam osjećaj da je nešto iza mene i kada se okrenem - naravno - nema ništa, ali onaj osjećaj - užas.
Izlazim iz sobe u hodnik hotela - nema nigdje nikoga, na trenutak svjetla zatrepere - gledam kuda da krenem - gledam u jedna vrata i odlučim ih otvoriti - unutra cijela bolnica svi potrebni i sve potrebno za porodilište - na krevetu žena u bolovima i trudovima vrišti u tijeku je porod - odjednom ispred mene neka osoba - reče mi - idi odavde ovdje si već bio i zatvori vrata - pokušavam ih otvoriti ali ne može i odjednom se vrata otvoriše - ulazim - soba prazna i spremna za goste - nema nikoga. Odlazim iz sobe u šoku i traumi - bježim od vrata - idem dalje kroz hotel i silazim dolje, sve prazno nigdje nikoga, kao da godinama ovdje nitko nije bio. Izlazim van - dvorište prazno, okrećem se prema hotelu i primjećujem mnogo osoba - jedni hodaju kroz hodnik - drugi su na prozoru sobe, a neki drže piće i pričaju. Gledam i mislim - sada sam kroz taj hodnik prošao i nije bilo nikoga a sada toliko puno ljudi unutra - vraćam se u hotel iz podruma ili prizemlja čujem jak vrisak i zazivanje pomoći - silazim dolje i dosta je mrak - uzimam lampu - tražim prekidač za svjetlo i palim svjetlo - idem dublje kroz podrum koji je velik koliko i hotel.
Čujem vrisak - hodam brzo i tiho - ulazim u prostoriju i krijem se iza stupa - u prostoriji maskirani čovjek na stolu žena kojoj nešto čudno radi po tijelu s oštrim predmetom, uzimam nešto i udaram toga čovjeka u glavu više puta - pada dolje - oslobađam ženu i pitam ju dali može trčati - ona odgovara da može - bježimo iz podruma - trčimo kroz hotel - u hotelu nema nikoga i dalje je pust i prazan - držim tu ženu za ruku i vučem ju da prati moj korak - još ništa nije progovorila - ulazimo u moju hotelsku sobu - odvodim ju u kupatilo da spere krv s ruku i ja također - kupatilo nije imalo prozor ili drugi izlaz - bio sam u sobi dok sam ju ostavio u kupatilu - ne čujem vodu ili bilo koji zvuk da je žena u kupatilu - otvaram vrata i žene nema i nema ni jednog traga da je bila unutra - ali onda primjećujem na ogledalu - krvlju napisano - bježi iz hotela prije sunca - onda gledam na sat i vidim da imam još četiri minute do izlaska sunca - trčim kroz hotel koliko brzo mogu - ugledao sam vrata od izlaza iz hotela i izašao sam - trčim iz dvorišta i uspijevam izaći na ulicu.
Ono što je čudno. Istu radnju bijega iz hotela sam do sada učinio na tisuće puta i još čudnije - gdje god da odem uvijek se probudim u isto vrijeme na krevetu hotelske sobe.
Ovo sam napisao ako pronađeš ovaj dnevnik i stigao si do ovoga dijela to znači da si do sada shvatio da nešto postoji i ne iskušavaj duhove oni postoje. Želio sam dobru istinitu inspiraciju za roman na horor temu i dobio sam - nešto postoji i oni postoje.
Ralf dođi ovdje - viknula je mama - petnaesto godišnji Ralf je došao do mame - što radiš cijeli dan - jesi li bolestan - zašto si tako tih danas?
Ralf je bio momak kao i svi drugi, volio je igrati se i skakati po kući - sve dok jednog dana slučajno nije pronašao stari dnevnik u dvorištu kuće kada je kopao zemlju za jednu mladicu jedne voćke - i tako je pronašao dnevnik i sada ga čita u miru u svojoj sobi ali naravno mama nije naučila da Ralf bude tako miran - voli knjige ali ovo je iznenađujuće. Ralf se ne odvaja od dnevnika koji je napisan prije dvjesto godina, pisac se isto zvao Ralf i interesantno imaju zajedničko da se ne plaše duhova, bolje reći da ne vjeruju u postojanje duhova - sve do sada!
Tekst preuzet iz knjige:
Dominic Chant
Kratke horor priče
Naslov teksta:
Hotel
Tekst nije objavljen u cijelosti. U knjizi Kratke horor priče koja će ugledati svjetlo dana se nalazi cijela priča.
Pretplati se na YouTube kanal: