Gdje je ta ljubav
o kojoj su pričali. Teško mi razumjeti a još teže prihvatiti da bio dobar ili loš,zlo te može uništiti, i kada postaneš slab ono će doći i požderati te kao čokoladicu u jednom zalogaju. Ono što me muči sada, dali sam slab vjernik ili me Bog iskušava, ako me iskušava, kako ne gleda u moje srce da vidi koliko sam slab i da neću zlo pobijediti.
Um
ne radi kao prije, mislim da crpi snagu iz dubine rezerve. Shvatio sam da sotona može napadati um kao i srce i to vidim na sebi kao živom primjeru. Još sam dobar-kažem sam sebi. Dobar sam.
Znam da se neću predati, više puta mi dođe u glavu misao da život okončam i riješim se ove brige i patnje ali brzo tu misao pobijedi vjera da postoji pakao i da sotona vlada paklom i ako završim u paklu idem direkt pred noge sotone kojeg ću morati trpjeti vječno.
A možda me pakao promijeni i da postanem ono što mrzim i ne volim.
Da ne mislim da može učiniti i poslati me ponovno na zemlju da opsjednem nekog i pišem romane preko tog nekog o novim temama koje čovjeka neće privući Bogu nego mu zamagliti um i ljude okrenut protiv Boga ili ljude odvući u krivom smjeru a tu sotona opet izlazi kao princ s peharom.
Kažem sebi ispred ogledala budućih par dana pisati nećeš zar ne vidiš o čemu ti razmišljaš i da ovo nisi ti jednostavno ti um nije prisutan.
Ne Znam što se događa ali nešto se događa.Mislim da sam napravio grešku što sam prisustvovao na mnogo egzorcizama koliko se pravio jak to je utjecalo na mene na jako čudan način a plašim se misliti da može doći dan da će egzorcizam morati odraditi na meni.Više ne znam što je moguće a što nije.
Stanem kao kip
ispred police s knjigama kao pisac sam volio skupljati i naravno čitati knjige raznih tema. Imao sam ogroman broj knjiga, i gledam ih polako okom pratim naslov po naslov i mislim-u sebi.
Ovdje ima mnogo dobrih autora puno boljih od mene. Zašto oni nemaju problema kojih ja imam, zar sotoni nije bitno da što veći broj ljudi potpiše taj neki papir krvlju, zašto sam ja bitan toliko a oni nisu.
Možda se um igra sa mnom pa ne gledam pravim očima, ili nisam ovdje pravo pitanje postavio, što ako su oni svi davno dali autogram krvlju svojom sotoni a mene proganja kao da sam ja jedini koji još nije potpisao ugovor s đavlom, što ako je to istina?
Dobro malo se šalim trudim se nasmijati sam sebe, da sam jedini u to ne vjerujem. Znam ih dosta koji ne bi nikad takav pakt napravili a prva osoba na koju mislim poslije žene sad mogu reći i bivše žene, doktor, on nije potpisao znam ga cijeli život.
Znam što moram napraviti i gdje moram ići u crkvu kod svećenika.
Reći ću sve i tražit ću pomoć i zaštitu ako treba neka mi dadnu sobu preselit ću se i živjet ću u crkvi sotona ne može doći me proganjati na takvom mjestu.
U crkvi
kao da su znali da ću doći i nisam morao tražiti nekog i čekati imali tko da me primi na razgovor jer nisam zvao i dogovorio termin.
Došao sam u danu prije Sv. Mise došao sam na rizik ako bude netko bude, ako ne, dolazit ću sve dok ne obavim razgovor.
Ali kažem da imam sreću samo ju ne znam dobro koristiti. Otvorio sam vrata od hodnika koji je bio jako dugačak a kroz hodnik se može doći do vrata kroz koja se ide u crkvu ili druga vrata do samostana u kojem žive Fratri i Časne sestre. Ja nisam morao ići kroz nikakva vrata osim kroz hodnik u koji sam ušao i nasred hodnika je stajao svećenik s kapuljačom preko glave okrenut mi leđima.Hodao sam polako a svećenik je bio u molitvi, ali je prekinuo zbog mene ili je bio završio ne znam.
Nisam ni prišao dovoljno blizu on je skidao s glave kapuljaču i polako se okretao prema meni. S osmijehom, nisam ni izgovorio pozdrav, on reče kako ti mogu pomoći, koga tražite?
Rekao sam da imam neke probleme i da mi treba razgovor s bilo kojim slobodnim svećenikom.Drage i dobre volje mi je rekao-ja ću vas primiti, pođite za mnom-i krenuo sam.Uveo nas je u sobu koja je bila mala i imala je mali stolić s dvije stolice-izvolite sjednite-kako vam mogu pomoći-i počeo je razgovor.
Pričao sam opušteno o sebi kao piscu i svemu što se događa i svoje mišljenje odakle je počelo i zašto.
I da me sotona hoće uništiti i dovest do smrti ili psihički uništiti. Imam sumnju da možda mogu biti opsjednut, jer sam posjetio mnogo egzorcizama na kojima sam bio prisutan cijelo vrijeme.
Svećenik ne vjeruje da sam opsjednut nije rekao da ne mogu biti ali trenutno da nisam.
Pitao me je l' vjerujem u Isusa-vjerujem-
Je l' vjerujem u Uskrsnuće mrtvih-vjerujem.
Je l' se odričem sotone i svega zla-odričem.
Dao mi je križ da se prekrižim i poljubim Isusa na križu-učinio sam kako je rekao. Svetom vodom mi je na čelu palcem napravio znak križa i svoju ruku stavio na moje čelo i molio je tiho neku molitvu.Nisam ništa razumio i mislim da je molio na latinskom jeziku.
Poslije toga mi je rekao da nemam zlog duha u sebi, i da vjerujem u Boga i zlo koje me proganja ono će samo prestati me proganjati ako se stavim pod zaštitu Isusa Krista, s vjerom.
Zahvalio sam se na vremenu i razgovoru i rukovali smo se i pozdravili-zbogom-zbogom.
Izlazim van
zamišljen u sebi i nisam zadovoljan razgovorom očekivao sam puno više i sotona me uživo u tijelu posjećuje i napada.Očekivao sam da će svećenik mnogo žešće reagirati da će me uzet pod zaštitu u moju sobu kamere postaviti i da će ovaj moj slučaj shvatiti jako ozbiljno i da će dić na noge ostale Fratre i da istražuju moju priču.
Ako treba i scenarij za film napisati i film snimiti i pričati o tome jer to nešto čovjeka može ubiti i uništiti. Ali nije bilo tako. Kažem još jednom, hvala što me primio i razgovarao se sa mnom, ali on se ponašao kao da svaki dan ima ovakve priče, hladno i opušteno bez i jednog znaka trzavice.
Izlazim van i nisam sretno ni otvorio vrata od hodnika iz kojega ću izaći van, kad nešto vrisnu u taj tren-bila je to mlada žena obučena u crno-s vrećicom punom mandarina-kojih je dio pao dolje i trgnuo sam se pomoći pokupiti sve mandarine i vratiti ih ženi.Što će ti ove mandarine u crkvi-odgovara ona i zahvaljuje se što sam ih skupio i Izvinjava se što me preplašila.Mandarine sam kupila a crkvu sam došla posjetiti i koju molitvu izmoliti.
Volim biti u crkvi sama-razumijem i sretno-žurim. Reče ona-ti si poseban i izabran za velike stvari na zemlji.
Mislim u sebi-sigurno čita moje knjige a pravi se kao da me ne prepoznaje-dok sam mislio ona je već zatvorila vrata od hodnika.
Nema veze, izabran kaže mi ona-jesam-izabran sam za labirint ludila.
I krenuo sam kući, nemam ideju kud da idem, ne znam što da radim. Na izlazu iz dvorišta crkve u daljini sam primijetio osobu koja je bila sva u crnom s kapuljačom preko glave i dugom crnom mantilu.promatrala me, možda se djeca neka igraju ali u meni je osjećaj stvoren kao jeza kroz cijelo tijelo.
Preuzeto iz knjige:Dominic Chant
Roštilj na vražji način Vol.l