Dobro Jutro
kažem sebi svako jutro i tko zna koje je ovo po redu da kažem sam sebi:
Dobro jutro, u kupatilu ispred ogledala
dok stavljam na četkicu pastu za zube.
Razmišljam o incidentu koji se dogodio prije nekoliko godina, a meni osjećaj kao da se dogodilo malo prije.
Ne mogu prestati mislit i onda mislim dok u očima drugih izgledam kao da ne mislim.
Oblačim hlače i zgužvanu košulju, nisam ju peglao jer mi nisu peglu vratili forenzičari.Možda ju i nikad ne vrate, ne želim drugu neku, volim svoju peglu i ne gledam koliko je stara, mene služi bolje nego nekoga nova.
Ne držim više do izgleda, zapuštenu kosu sklonim sa očiju, u odijelu izgledam kao poslovan čovjek. Kako me napustila žena zbog incidenta koji još nije riješen a dok ne bude ja sam krivac i branim se sa slobode i ako imam osjećaj da me prate u svaku stopu, trudim se ne mislit na ljude u crnom.
Napustila me žena, posao sam izgubio, svi me čudno gledaju, pucam po šavovima, stojim na rubu sloma.
Nisam kriv ali sam dobio etiketu-lud-
zašto sam lud?
Neka mi odgovore, zašto sam lud, možda zato što vi ne vjerujete ili vjerujete ali se plašite prihvatit takvo što, ili sam lud zato što vi želite da budem lud, možda vam u životu smetam ili vas hrani ako imate nekog poput mene da svoje živce hranite mojom nevoljom i hrani vas ako je netko tužan i nije sretan.
Odmah sada bi potpisao papir da sam odlijepio i lud i stavite me na lomaču ili raketom lansirajte u svemir, neka na zemlji bude jedna budala manje.
Stvar nije samo prihvatit što drugi ti plasiraju stvar je nastavit dalje, sjetim se mudri izreka,duboko udahnem i izdahnem,sklopim oči i sebi kažem:
Ne brini bit će sve u redu.
Onda se sjetim mrtvog čovjeka i pegle pored njegove glave, i vidim tu krv po sobi i zidu, pogledam svoje ruke od krvi su koju ne mogu da skinem.
Pustim suze uz škrgut zubi, pokušavam koračat ali koraci postaju mlohavi i slabi u meni nema više čvrstoće, slab sam.
Znam ako se predam da sam mrtav, zašto bi gradio sreću nekom zlu koje želi da mi namjesti.
Ne mogu više da lažem sam sebe jer jedini ja znam pravu istinu, dosta toga sam rekao i policiji, i ženi i susjedima i onim za koje sam mislio da su mi prijatelji.
Dobio sam u sebi olakšanje na par sekundi kada sam težinu podijelio sa nekim ali samo par sekundi dok nisu počeli se smijati i gledati me kao najvećeg izbezumljenog i izgubljenog luđaka.
A dan prije nego sam ispričao istinu o incidentu, družili smo se i jeli skupa i sad sam luđak, najviše boli
odlazak žene, koja mi rekla da ne želi živjeti sa luđakom optuženim za ubojstvo sobara u hotelu u kojem sam pisao novi roman, trebao sam mir i tišinu i žena nije imala ništa protiv da idem i pišem knjige tamo gdje mi odgovara.
Boli što me izdala
i dala do znanja da mi ne vjeruje jer nije sa mnom pričala i nije željela slušati do kraja, kao da joj odgovara odlazak, možda je i željela ali nije znala kako.
Pitam se dali joj odgovaralo da idem i pišem i napišem dobru knjigu kao i one prethodne ili je željela da idem u hotele zbog nečega trećeg, nikad nisam mislio na to vjerovali smo jedno drugom.
Možda se prepala priči okolo ili siromaštva jer sam rekao da ostajem bez posla i ugovora sa izdavačkom kućom koja me plaćala zadnjih godina. Posao iz mojih snova da pišem i stvaram umjetnička djela da slike crtam riječima.
Da imam puno vremena i novac da platim sve troškove i da budem plaćen za pisanje knjiga. Jako brzo sam takav posao dobio, plaćali su me da pišem i ništa drugo da ne radim a takav je i ugovor bio da neću radit ni u jednoj firmi da ću samo pisat.
Morao sam godišnje minimum tri knjige gotove imat za izdavačku kuću ako napišem više od tri knjige onda bi bio plaćen sa dobrim bonusima.
Ne mogu da budem pametan a to shvaćam da se nešto čudno dešava jer nikad nije bilo da nemam volje da pišem a danas nemam volje, ne znam ni zašto sam ovako na jutro obukao hlače i zgužvanu košulju, ne mogu se sjetit gdje sam trebao da idem.
Kava
treba mi još kave i kada ne znam gdje da idem, uvijek se može ići do kuhinje i uzet još jednu šalicu kave iz aparata koja je upravo svježe mljevena.Volim miris kave,držim šalicu na radnom stolu uz mene je dok pišem ili pregledavam što sam pisao jučer ili prije, rijetko svoja djela napisana čitam a nemam ni vremena jer stalno stvaram novo djelo.
Kada završim započeto. Mnogo prije nego završim već imam inspiraciju za par novih djela koja pišem. I sa lakoćom mogu reći tako je cijeli život.
Osjećam se bolje
u svijetu kojeg ne mogu da razumiju oni koji ne pišu i nisu umjetnici, jednostavno ne mogu to razumjeti. Ne patim zbog toga, i ne trudim se objasnit ili gubit vrijeme objašnjavajući.
Koliko može nekog da ispune putovanje u svijet kojeg obično oko ne može vidjeti, i radim ono što volim i to što volim mi pune baterije i daje snagu za život.
Ovaj puta možda griješim
jer mi sada bateriju ne pune ništa,razmišljam tako dok vruću šalicu kave držim u ruci. Gledam sve te papire razbacane po stolu u nadi da ću pronaći neki odgovor a možda i napišem neko novo poglavlje.
Uvijek sam volio imat uz sebe mali blokić i olovku gdje bi zapisao misli u naletu inspiracije. Nikad se ne zna što nosi nova priča a inspiracija je kao brzi vlak.
Ostavljam kavu na stolu i ustajem noge protegnuti, šetajući se po sobi i držeći ruke iza leđa uronjen u misli, rekli bi neki dubokoumni mislilac.Možda i jesam ako misle da jesam, neznam ništa oko toga znam da volim-da-mislim.
Samo što ovaj puta nisam siguran koje misli me mogu izvući iz ovoga što se desilo i koliko im vremena još treba da istraže sve činjenice i mogućnosti što se doista dogodilo.
Zašto glumim idiota neću da lažem sebe i sve oko sebe-ja sam ga ubio-
ubio sam čovjeka peglom za veš-priznajem da jesam.
Zar nisam već priznao sve-zašto me drže na slobodi-mislim u sebi-sloboda se ne može platit i kad znam to a znam vrlo dobro koliko volim slobodu.
Još jednom se pitam a pitat ću i suca i odvjetnika i sve koje mognem da pitam ja ću pitati.
Zašto bi ja kao pisac i običan čovjek koji voli da piše i zabavlja publiku koja voli da čita. Zašto bi ubio čovjeka i to običnog sobara koji je radio svoj posao i došao da me iz kulture pozdravi i pita dali je sve u redu i dali mi treba nešto.
Jer zna tko sam i da iznajmljujem sobu u hotelu koju koristim za mir i pisanje novog romana. Zašto bi uništio karijeru i napravio ubojicu od sebe a čovjek mi ništa nije skrivio?
Zvuči lijepo
da bude istina. Nije istina, znam da nije a znaju i policajci i forenzičari koji su došli u hotel. Zvao sam pomoć u hotelu mnogi su došli ne sjećam se tko je sve došao znam da nisam bio pri sebi a poslije toliko dana, priznajem da sam još uvijek van sebe i svake pameti.
Glumim da ne znam o čemu je riječ, tražim utjehu u bijegu svojih stihova, dok šetam se po sobi napred-nazad.
U glavu mi dolaze riječi da situaciju pretvorim u novi roman, mislim da mogu to-kažem sam sebi.
Ubacim malo akcije i kojeg izmišljenog lika i sve stavim pored stvarnih likova i događaja koji su dešava li se prije hotela, onda u hotelu i sada situacija poslije hotela.
-Da-protrljah ruke i mahnito sjede za radni stol, tražeći olovku i novi papir.
Biti će dobro
znam i osjećam to imam u sebi onaj žar inspiracije-razmišljam-kako da izbacim pravu istinu ili da reknem istinu, svakako nitko neće vjerovati u takvo što i kada napišem roman u kategoriji (istinita horor priča) tko će vjerovati u horor priču.
I tako sam danas počeo da pišem svoj novi roman i ne očekujem da bude prihvaćen kao prethodne knjige koje su napisane da mijenjaju čovjeka.
Uspio sam takvo što napisati, zahvaljujući mnogim egzorcistima koji su dali vrijeme i ispričali mi priče koje prije nitko nikad nije čuo i hvala im na mnogim video dokazima koje sam danima gledao i tako stvorio priču o djelovanju zloga.
Od svega toga najjaču inspiraciju sam imao kada sam na mnogo susreta dobio dozvolu od biskupa da budem pušten unutar prostorije gdje se vršio egzorcizam. Svojim očima sam gledao prisutnost zla da nema filma koji može prikazati takvo što.
Nisam ni u snu mogao vjerovati koliko će ljudi poslije čitanja moje knjige, ostaviti grijeh i prihvatit Boga i Bibliju.
Mnogo ljudi mi se zahvalilo i ne znam koliko pisama je stiglo na moju adresu u kojima pišu svoja svjedočanstva i grešne živote bez vjere u Boga i smisla za život. Poslije čitanja moje knjige su mnogi osjetili u srcu toplinu i želju da vole Boga i čitaju Bibliju i odreknu se sotone.
Svjetlost u glavi
osjetio sam strujni udar u centar malog mozga. Možda se ovo zove prosvjetljenje ili vizija ili nešto treće. Mene sada ne brine ime kako se zove ili ne zove. Vjerojatno je to ono što treba da jest, dio puzzle koji nedostaje da slika bude potpuna.
Znam, sad znam-a znao sam i prije ali ono što ne znam je to zašto nisam odmah mogao ovo sebi priznati.
On je poznat u svakoj religiji i vjeri ali ono što mnogi ne znaju on nije neki smrdljivac i nema rogove, izgleda isto kao ja i ti i svi ljudi. Ono što razliku stvara-on je frajer u odijelu sa frizurom, i kreće se kao i svaki običan čovjek.
Kada sam napisao knjigu i mnoge duše vratio Bogu i Bibliji i kada sam mnoge uvjerio da zlo postoji i može opsjednut čovjeka i da Bog postoji.
Moj život je krenuo nizbrdo,i jednom me posjetio netko.
Bila je noć predvečer i kiša je padala, netko je pozvonio na vrata, ustao sam iz fotelje u dnevnom boravku sam gledao televizor.
Otvorio sam vrata i ispred vrata je stajao čovjek u srednjim tridesetim godinama u kišnom mantilu sav mokar.
Dobro večer-reče on.
-Izvini što sam vas uznemirio-auto se pokvario i tražim pomoć-treba mi telefon.
Rekao sam da je sve u redu-i pustio ga unutra-telefon je niz hodnik.
Vratio se i rekao da telefon ne radi.
-Dobro-izvolite u dnevni boravak, sjednite i jeste za čaj malo će vas ugrijati?
On je inzistirao da ide da ne smeta
-ponašao se kao neki pravi gospodin. Ipak je ostao nakon mojih par puta moljenja da sjedne i ostane jer kiša je toliko jako padala da nema te pomoći koja može ovdje doći-i ostao je.
Zaboravio sam
da zlo nikada ne dolazi samo. I da ljudi više puta zlo prizovu sami bilo svjesno ili nesvjesno a svatko tko zlo izaziva ono dođe bilo to prije ili poslije, ono će doći.
I tako, momak sjede ja sam mu poslužio čaj-on se lijepo zahvalio.
Čudno me pogledao i taj pogled neću nikad zaboravit-hladan, jak i moćan pogled koji je imao moć da jednostavno čovjeka s kamene. Ostaneš hipnotiziran i ukipljen-oči su bile blage i jake zelenkaste boje-takve oči nisam nikad vidio.
Reče on.
A taman toga trena-sam ja bio razmišljao o finom razgovoru kao i svaki normalan čovjek sa običnim pitanjima koja vode sprijateljivanju, ipak sam stranca pustio u kuću noću po kiši.
Ali on kao da zna što ću pitati i kao da ne želi razgovore dubinske imati i zato je on prvi počeo da priča.
Kaže on-zvao si me-ja vas zvao.
Da vi niste kuću pogriješili-opet će on
-nisam-ja nikad ne griješim-zvao si me i tražio si me-i evo me došao sam.
Ovdje sam i više-od-bio zbunjen-ali- koliko sam mogao biti koncentriran bio sam.
Pitam ja.
Ako vi, tvrdite da sam vas zvao, možda i jesam, volio bi da me prosvjetlite kad točno i povodom čega?
Sa osmijehom će on.
Kao da je jedva čekao takvo pitanje.
Bili ste prisutni na egzorcizmima?
Panično ću ja-jesam.
Divili ste se dok su moja djeca umirala unutar vašeg tijela.
Koja djeca pitam.
Djeca, ne možeš razumjeti, tražio si odgovore evo sad odgovor u tijelu stoji ispred tebe-napisao si knjigu koju nisi trebao pisati, zbog tebe i tvoje knjige su mnogi okrenuli mi leđa.
Ne razumijem.
Sigurno je da ne razumiješ.
Reče on i polako stade ispred mene.
Želio si igrat se i sad ćemo igrat se.
Nitko na ovom svijetu ne može bit slavan ako mu ja to ne dozvolim a ti tražiš novac i slavu i ja ti mogu to dat.
Ne tražim ja slavu a novac svakome treba.
Ne laži sam sebe a mene ne možeš lagati.
Zaviri u svoje srce i priznaj sam sebi da nisi sretan i da nemaš ono što tražiš.
Jedino ti ja to mogu dat-a tvoj Bog kojeg reklamiraš on će gledati da umreš od gladi a pomoć ti neće.
Ja ti mogu pomoć-ovaj svijet je moje kraljevstvo i mnogi su moji odani vojnici-želiš li bit slavan i moćan i svoj dar pisca objavit cijelom svijetu?
Da svi ljudi čitaju tvoje knjige-želiš li to?
Što trebam učiniti za takav poklon?
Opet će sa osmijehom on.
Ništa teško i neću te tražit nikakve usluge i odricanja kao tvoj Bog kojeg voliš-uživat ćeš u životu jer ljudi zaslužuju da žive život i kad vidim koliko ljudi pate sažalim se nad mnogima i pomoć im pružim.
Ja nisam gospodar ovog svijeta kao tvoj Bog koji previše traži a gleda svoje robove i ništa ne čini da svim ljudima bude bolje.
Ja se trudim da život ljudi bude lakši u blagostanju-sve što tražim.
-Iz mokrog mantila je izvadio suh papir kao da je tek iz tvornice donese.
Sve što tražim je da krvlju svojom ovo potpišeš i priznaš i prihvatiš mene kao cara ovog svijeta i već od sutra ćeš vidjeti promjene o kojima si mogao samo sanjati.
Pitam ga-krv-koliko krvi i odakle?
Izvadio je nešto kao nož-i reče-ovim se razreže kroz sredinu palca desne ruke i otisak krvavog palca ostavi na papir dolje i to je sve.
Ponovio sam i ja-i to je sve?
Da-odgovori on-pitao sam ga a što poslije što mi je činit za tebe i koliko vrijedi taj papir-reče on.
Sada već malo nestrpljivo što nisam još krv mu dao-vrijedi dokle si živ-i ne činiš ništa-sa vremenom kad budeš vidio koliko život može bit lijep a tu ljepotu sam ti ja dao a ne tvoj Bog.
Tada ćeš sam prestati molit mu se za pomoć i za sve probleme ćeš tražit mene.
Pomoć ćeš očekivati od mene a ja ću ti sve dat što budeš tražio.
Jer si odan i pošten vojnik.
Nisam znao kako se izvući iz ovoga-ali nešto iz mene je progovorilo.
Trebam vremena da razmislim i prvo ću razgovarati sa Bogom i Isusom.
Istog trena ispred mojih očiju je nestao, jedini dokaz je bio odraz mokre odjeće na fotelji, onaj odraz koji ostane kada netko sjedi na fotelji u mokroj odjeći.
Sada vjerujem još više
kada doživiš da sotona te posjeti u tijelu čovjeka i kada ispred očiju ti nestane jer si spomenuo Isusa, život se mijenja.
I moj život se promijenio te noći. Mira mi nije dao na mene se okomio kao da sam posljednji čovjek na zemlji.
Imao sam noćne more, koje su bile stvarnije od stvarnosti u kojoj živimo, noću bi imao osjećaj prisutnosti nečega što ne vidiš ali ipak je prisutno.
Spavao sam, i odjednom mi nešto povuklo nožne prste. Jedne noći sam probudio se i netko ili nešto je stajalo u sobi i samo bi poput dima nestalo.
Imao sam psihičke umore svaki dan, najteži dio je bio kada me uhvati inspiracija da pišem i uvijek nešto ometa koncentraciju ili vrijeme izgubim nekako na nešto samo da taj dan prođe bez pisanja. Shvatio sam da je želio me slomit i okrenut inspiraciju da pišem nešto što će me uništit ili fanove okrenut protiv mene.
Bolje reći da pišem nešto što će popljuvati moje prethodno pisanje i tako da radim sam protiv sebe.
Na razne načine me pokušavao uništit ili proslavit ako ću potpisat ugovor.
Napravit pakt sa đavlom a to nisam ni tražio ni želio a neću to napravit i zato sam mu interesantan. Jednom je rekao da sam ja počeo rat protiv njega i da se on samo brani ili brani svoje carstvo.
Ovaj roman koji pišem
možda neće nikome biti od pomoći ali ja moram istinu negdje zakopati i nemam drugu i bolju ideju od ideje da istinu sakrijem u novu knjigu a to upravo i činim.
Poslije mnogo borbe između mene i sotone. Kad je vidio-da-me-ne-može uništit na način koji je želio, desilo se u hotelu to što se desilo,sobar je došao i kada je rekao-dobro večer-ja nisam vidio sobara-držao sam peglu i pripremao se da peglam odijelo-ja sam vidio sotonu onog istog kao i one kišne noći-skočio sam i udarao mu peglom glavu dokle ju nisam smrskao-kad sam prestao udarati i kad sam ustao vidio sam da sam ubio sobara a ne sotonu-ali sotona je bio prisutan i nisam ja ubio nikog i nisam se mrdnuo sa mjesta na kojem sam stajao kada je sobar došao.
Sotona je ubio sobara sa peglom jer se dobro sjećam da sam ga vidio gdje udara sobara i ustao se i opet nasmijao i nestao kao magla. Zato nema otiska i nema mojih otisaka na sobaru jer nisam ga ni pipnuo. On je to učinio, i tko će vjerovati u takvo što?
Stavio mi je etiketu luđaka, pisac ubojica koji piše o Bogu i Bibliji.
Tko će vjerovati takvom piscu koji želi ljude približit Bogu a sam je daleko od Boga i živi u grijehu, jel želiš da takva osoba te približava Bogu.
Učinio je da moje knjige idu u zaborav a sve to radi kako bi prihvatio ugovor sa đavlom, prvo me slomi a onda uništi karijeru i sve što možeš je ponovno se izdić kao fenix iz pepela i uskrsnuti.
On to može-sotona može učiniti da se proslaviš ili budeš uništen.
I tako dok razmišljam da on može ponovno vratit mi ugled i slavu-pitam se-zar Bog isto ne može ili i više od sotone. Ostajem vjeran Bogu bez obzira na etiketu i ugled.
Dok pišem ovaj roman kroz glavu mi prođe osjećaj kako me prate a neznam
zašto, i onda shvatim da je sotona rekao da je ovo njegovo carstvo.
Što znači i ovo što sam na slobodi i oni koji me prate je velika vjerovatnoća da rade za sotonu.
A on ne želi da umrem ili budem zatvoren on hoće da me psihički uništi i slomi toliko da ću sam tražit pakt sa đavlom samo da me ostavi na miru.
Uzimam predah
od pisanja, moram noge protegnuti, imam toliko toga za reći ali ipak ću malo pauzirati, možda mi u misli dođe nešto što sam zaboravio.
Ustajem i idem uzeti cipele i kaput ipak ću izaći van na čist zrak.
Dok hodam cestom, primijetio sam dosta ljudi koji me odmjeravaju, ne što sam ovdje poznat i vole moje knjige, nego ovo je drugačije puno drugačije, netko me i pozdravi, ali onaj pogled kao da mi nešto žele reći. Možda sam psihički-umoran i da krivo tumačim, ali imam onaj lud osjećaj da nešto nije kao prije-mislim u sebi-zar je moguće da sotona upravlja sa svima ovim običnim ljudima, ili -nešto vrisnu unutar mene-ili su opsjednuti svi i da ne znaju da oni više nisu oni nego zli duh unutar tijela upravlja i tijelom i umom.
Mislim tako-imam dobre razloge da mislim tako, možda nekom ovo zvuči kao fantazija.Kada prisustvuješ istjerivanju đavla i kada ti strogo čuvane tajne zabilježene unutar video uratka i nekoliko kilograma arhivirani tekstova i papira sa vrha
dadnu u ruke i kada sve proučiš i pažljivo pogledaš,i kao šlag na kraju te sotona lično posjeti-neka mi bilo tko rekne dali bi poslije toga istim očima svijet gledao-kažem sebi-i zašto se toliko sekiram kada znam istinu bolje od bilo koga ovdje.
Od svih ovih koji upiru prstom u mene i sudi mi.
Podiže glavu
kao pravi gospodin i lijepo idem nogu pred nogu, opuštena šetnja na čistom vazduhu-mislim da sam dovoljno imao stresa-vrijeme je za opuštenost-a nemam ti ni Bog zna nekog vremena da brigama razbijam glavu.
Ja sam pisac i pisat ću dokle mi srce kuca-neće mene ukopat sotona i zli duhovi-razmišljam tako dok šećem stazom uz glavnu cestu kojom vozila jure u obadva smjera, tu i tamo netko me prepozna i svirne pozdravi me-lijep osjećaj kada imaš ljudi koje možeš lijepo pozdravit ili pričat sa nekim o bilo čemu.
Mnoge ljude ubije samoća i osjećaj usamljenosti-stao sam i podigao glavu pogled uputio prema visinama u kojima se granaju grane starog hrasta a gore dvije vjeverice skaču sa grane na granu kao djeca u mahu trke-gledam,divim se i uživam u trenutku koji traje dok traje-odjednom mi ruka dodirnu desno rame.
Nisam skočio ali sam za dlaku doživio srčani udar-okrenuo sam se i odmah prepoznao domaćeg starog psihijatra i stručnjaka za osobe koje imaju problem sa raznim priviđanjima i paranormalnim aktivnostima ili posjetama sa drugih planeta.
Reče on-izvini što te prepado i pruži mi ruku-dobar dan.
Dobar dan doktore-malo sam bio van sebe-u redu je-kaže doktor-čuo sam sve i svašta i ne želim da slušam priče koje idu toliko daleko da više nije jedna priča nego mnogo-a znaš doktore kakvo je susjedstvu.
Da.Nego sada želim da čujem iz prve ruke priču i čitam tvoje knjige i dobre su i ne vjerujem u ono što čujem da će pisac kao ti dozvolit sebi da padne tek tako.
Hvala doktore što me razumijete i podržavate i vi ste prva osoba koja prema meni ima tako lijep i ugodan pristup. Pa reci mi imaš li vremena da popijemo kavu i ispričamo se.
Da naravno-odgovorio sam.
Preuzeto iz:Knjige