Dogodilo se ovo u dalekoj prošlosti. Pričao sam s jednim svećenikom, kršćanske rimokatoličke vjere. Razgovor kao razgovor, većinom duhovne teme. Rekao sam da volim da čitam Bibliju i duhovne knjige, molim se koliko mogu i kad mogu, a Bibliju čitam svaki dan i ne gledam na sat, tako reći. Do tada nisam znao, da se čovjek može razboljeti od vjere, svećenik mi je rekao: lijepo od tebe ali pazi da ne pretjeraš u svemu tome, možeš postati "shizofreničar". Toga trena, kao da nisam to čuo, pričali smo još malo i to je to. Poslije sam shvatio što mi je rekao, i pitam se, dali on zna što je rekao ili je nešto drugo iz njega to reklo, zašto bi bilo tko se razbolio od čitanja Biblije? Istine ima da čovjek može postati depresivan zbog vjere, ali nije tebi Bog to učinio, sam sebi si, na način, što moliš i kako, i kada čitaš Bibliju, dali pretjeruješ i stvaraš iluziju koja ne postoji, i dali vjeruješ ili želiš da vjeruješ zbog svojih ljudski ciljeva. Nema napretka bez rada na slavu Boga i Isusa, ako činiš zbog sebe sve to, onda postaješ depresivan, jer moliš i čitaš Bibliju a ništa se posebno ne događa, toneš u vjeru i stvaraš brige u glavi, jer ne vjeruješ u Boga da vjeruješ nego vjeruješ zbog nečega trećeg i tada sam sebi si kriv za svoje stanje, vjeruj i radi na slavu Boga.
Još jedan slučaj iz priče sa svećenicima iz rimokatoličke Crkve. Ne želim nikoga povrijediti i mrzim ovakve tekstove, ne volim i nikad nisam volio pričati bilo što o bilo kome, gledam svoja posla, ali kada pripadaš negdje, i tražiš pomoć, i onda ti svećenik mrtav hladan kaže dok te u oči gleda, i obeća da će se javiti a nikad to nije učinio, ono što je rekao: imamo mi takvi ovdje koliko hoćeš, (opširnije u tekstu objavljenom Ovdje ).
Bio je razgovor raznih tema, kao da nisu svećenici Rimokatoličke Crkve. Iz teme u temu, kada postaviš pitanje, odgovor bude, svi smo mi Božja djeca, svi mi radimo za Boga, volio sam postavljati pitanja vezana za kipove u crkvama koji predstavljaju svetce kojima se ljudi sada mole i traže pomoć, jednom me jedan grubo iskritizirao u smislu, da nisam vjernik, i kako mogu to pitati ako vjerujem u nauk Rimokatoličke Crkve, kakva su to pitanja?
Naravno, nisam više pitao, i tako, razgovor i druženje, da iz usta trojice svećenika izađe ovako nešto:
Pričali su i rekli da gledaju na ovo kao na firmu, lakše biti svećenik i imati sve, nego cijeli dan ići raditi neke fizičke poslove, a čovjek mora nešto i odabrali su taj put i sviđa im se, a život lijep.
Znači, oni nisu zbog Boga tu, nego zato što su ljenčuge koji se boje posla i završili su školu za svećenika da imaju ugodan život bez muke, a vjera, svatko za svoje će da odgovara.
Ono što mislim.
Kada osoba živi život na zemlji i posveti svoj život širenju Božje riječi, i kada umre, onda se ljudi mole toj osobi, zapravo traže pomoć pred kipom.
Zašto nitko ne pita ljude dok su živi:
kada umreš, napravit ću tvoj lik i moliti se pred tim klesanim likom, hoće li ti to smetati, što pomoć tražim od tebe u obliku kipa a ne od živog Boga?
Pitajmo ljude dok su živi, što će reći?
Bog mrzi kada čovjek hoće još Bogova uz sebe, a ne jednog pravog i živog, Bog ne želi da pomoć tražimo od bilo koga, nego od Boga.
Stavi se na mjesto Oca, dali te ispunjava i kako se osjećaš, kada tvoja djeca traže pomoć od bilo koga i nešto žele a ne obraćaju se tebi, nego nekome trećem, kako se osjećaš ako ne možeš ispuniti želju svoje malene djece i kako se osjećaš kada ispuniš njihove želje?
Tako se Bog i Isus osjećaju kada bilo što tražimo negdje drugo a ne molimo pomoć od njih.
Pročitaj i ove tekstove: