Dobro jutro kažem sebi svako jutro i tko zna koje je ovo po redu da kažem sam sebi:
Dobro jutro, u kupatilu ispred ogledala
dok stavljam na četkicu pastu za zube.
Razmišljam o incidentu koji se dogodio prije nekoliko godina, a meni osjećaj kao da se dogodilo malo prije.
Ne mogu prestati mislit i onda mislim dok u očima drugih izgledam kao da ne mislim.
Oblačim hlače i zgužvanu košulju, nisam ju peglao jer mi nisu peglu vratili forenzičari.Možda ju i nikad ne vrate, ne želim drugu neku, volim svoju peglu i ne gledam koliko je stara, mene služi bolje nego nekoga nova.
Ne držim više do izgleda, zapuštenu kosu sklonim s očiju, u odijelu izgledam kao poslovan čovjek. Kako me napustila žena zbog incidenta koji još nije riješen a dok ne bude ja sam krivac i branim se sa slobode i ako imam osjećaj da me prate u svaku stopu, trudim se ne mislit na ljude u crnom.
Glumim da ne znam o čemu je riječ, tražim utjehu u bijegu svojih stihova, dok šetam se po sobi napred-nazad.
U glavu mi dolaze riječi da situaciju pretvorim u novi roman, mislim da mogu to-kažem sam sebi.
Ubacim malo akcije i kojeg izmišljenog lika i sve stavim pored stvarnih likova i događaja koji su dešava li se prije hotela, onda u hotelu i sada situacija poslije hotela.
-Da-protrljah ruke i mahnito sjede za radni stol, tražeći olovku i novi papir.
Jutro je i ustajem iz kreveta u koji položaj sam legao iz toga položaja se i ustajem kao da sam bio mrtav i nisam ni milimetar se pomaknuo.
Odlazim pregledati sve i obavezno ulazna vrata. Čudno, vrata su zaključana nema znaka da je netko provalio ili kroz ta vrata prošao. Ostale prostorije su također sve u redu i sve na svojem mjestu. Uzimam telefon i zovem prijatelja koji radi kao forenzičar, odmah je došao. Pregledao sve i moju sobu i oko kreveta, nema ni jednog jedinog dokaza da je ikada netko drugi bio u prostorijama osim mene.
Vjetar se pojavio iz čista mira da sam mislio stiže tornado a vjetar nije bio problem koliko me usporila bol u desnom koljenu, ili je od umora ili od priči da stres može tijelu svašta učiniti.
Nisam ni tražio a kao naručen se pojavio taxi i da stvar bude još čudnija, prođe jedan taxi.
Auto kao auto i svatko zna kako izgleda auto taxi.
Ovdje je čudno to što je prošao jedan taxi a nakon par sekundi opet prođe taxi. I tako sam sklopio oči jer mislim da haluciniram, ali otvorim oči i opet vidim kako dolazi taxi i svaki je bio prazan samo vozač unutra a noga je sve jače boljela kao da ju netko pritisnuo i sve jače pritiska a vjetar ne prestaje.
I stvar s vjetrom ima čudnu pozadinu, desno u daljini su bili zemljoradnici i traktor je radio a radnici su na polju bili i što su radili nije bitno. Nego jedan od njih je imao na glavi šešir i ako je vjetar toliko jak, zašto mu taj šešir nije s glave odletio?
Opet taxi i ne znam u minuti koliko ih je prošlo.
Odlučio sam, zaustaviti taxi, nisam ni podigao ruku a taxi ispred mene staje.
Ušao sam i sjeo sam na stražnje sjedalo, i odmah pitao što se danas dešava je l' možda stigao predsjednik države. Toliko Taxija prolazi da ih treba još da prevezu sve ljude koji žele vidjeti predsjednika.
Taxista je samo odgovorio grubim glasom-ne znam ništa ja samo radim svoj posao.
Dao sam mu adresu i više nisam pitao ništa.
Koliko treba autom ako treba pješke sat vremena-pitam sam sebe-kao da se vozim vječno ili auto stoji u mjestu a sve ostalo se kreće.
Ovo se ne dešava svaki dan ali ja sam zaspao u vozilu, možda vjerujem vozaču i znam da će me odvesti točno gdje treba ili me umor prevario.
Prvo su dva čuvara izašla a odmah i neka dva gospodina u odijelima i držali su nekog okovanog oko vrata lancima-preko glave je imao kožnu masku i samo se oči vide-a na ustima neka mala crna loptica koju je držao zubima-ruke su vezane i noge imaju lanac dužine tek da može se kretati-bio je bez majice u kožnim gaćama koje su imale rupu nasred guzice.
Izlaze još dva gospodina u odijelu i slijede ih a ušli su u sobu koja nije bila daleko od lifta-nisam siguran dali prostorija do okruglog stola ili je točno ta prostorija-uglavnom tu su.
Pitam se još jednom što se točno ovdje dešava. Toliko sam izbezumljen da sam na trenutak zaboravio da nisam u svojoj sobi. Zatvaram vrata i palim svjetlo, šalter je odmah do vrata. Okrećem se i vidim mladića dvadesete godine. Odmah mi reče-budite tihi-molim vas-što si tako uplašen-ne spavam noću ovdje se čudne stvari dešavaju-to sam primijetio-opet će on-tiho, samo tiho-ako otkriju da se družimo mogu svašta napravit.
Tko može, zar ovo nije bolnica-odgovara mladić-ne znam što je ovo-bolnica sigurno nije-još jedno pitanje-pretpostavljam da si silovan i drogiran-da a kako si znao to-ovdje svi imaju istu priču.
Hvala na pomoći i idem sada u svoju sobu, čuvaj se.
Trčao sam do sobe, ulazim i znam da je žena u bijelom u sobi ali nemam izbora, morao sam ući.
Unutra nema žene, dvojica spavaju u istom položaju a ovoj do mojeg kreveta, također spava i jezu stvara da čovjek može tako miran bit.
U glavi mi misao ide na kamere koje su zabilježile da sam bio vani, ali ne plašim se, bili su i frajer u odjelu. Ovo nije zatvor da se plašim, ovo je bolnica, i nisam vezan kuglom da moram strahovati što sam izašao iz sobe, tješim sam sebe.
Ako ovo sve preživim, napisat ću dobru knjigu, inspiracija me već hvata. Mislim u sebi.
Što više akcije doživim ovdje to ću bolju priču napisati.
Tekst preuzet iz knjige:
Dominic Chant
Roštilj na vražji način vol.1
Pročitaj i ove tekstove:
3). Anđeo Čuvar
5). Grešne duše
6). Jessie