Vidim sunce, čujem kišu!
Svi oblaci su skriveni.
Na topli nagovor uma,
stavim osmijeh na lice.
Osvrćem se oko sebe,
misleći da je neka šala.
U daljini vidim nešto,
kreće se tiho i sporo.
Ni trepnuo još nisam,
stvorio se pored mene.
Nisam siguran u sebe,
to nešto nije bio čovjek.
Kroz vene mu krv teče,
ako se posiječe krvari.
Za život pravedni i pravi,
ono ne poznaje i ne mari.
Crna odjeća i crne oči,
pred mene živa je stao.
Div ni riječ da rekne,
osjetio sam veliki strah.
Napustio sam ovaj svijet,
crni anđeo dušu traži.
U sebi tiho mislim,
a što drugo da mislim.
Stvorenje nije bilo čovjek,
poslije tišine nema govora.
Anđeo pred mene živa,
baca smeđi list papira.
Krenuo je lagan vjetar,
spustio sam glavu dolje.
Moje oči traže riječi,
slovo preskače preko slova.
Jezik mi nije poznat,
gledam i ne vjerujem.
Riječi su postale žive,
sada mogu da razumijem.
Dižem glavu opet samoća,
crni anđeo nije ovdje.
U daljini vidim nešto,
ono tamo nije čovjek.
Samo ptice mogu letjeti,
ono tamo nije čovjek.
Crni oblaci prekrivaju nebo,
ptice traže svoje sklonište.
Dižem glavu prema nebu.
Čujem kišu i šum vjetra,
ustajem uzimam smeđi papir.
Odlazim, jer nisam kišni čovjek!
Iz knjige:
Dominic Chant
Praznina
Pročitaj i ove tekstove: