Želim sve da napišem ali nemam dovoljno papira, ako netko ovo pronađe, neka zna istinu, mislim da neću još dugo izdržati, ne osjećam se najbolje.
Bio sam pozvan na zabavu preko prijatelja kojeg sam sreo u gradskoj knjižnici, u dijelu gdje drže knjige vezane za misterije, sve je bilo slučajno, brzo i spontano. Tražili smo istu knjigu, čista slučajnost ili nešto treće, upoznali smo se, i imali iste zajedničke teme, postali smo prijatelji u trenu, kao da smo željeli jedan drugog. Dugo sam bio bez pravog prijatelja s kojim mogu pričati o svemu što volim, tada se pojavio on, kao da je čuo moje želje, isto je tražio i on. Jednostavno smo postali kao magnet magnetu. Danima smo se družili, nije dan mogao početi da se ne čujemo i vidimo, ovo što pišem nije ljubavna veza, ovo je prijateljstvo.
Nisam ništa čudno primijetio na njemu, običan lik, smeđe kratke kose, plave oči, osmijeh, nikad agresija ili crne misli, obična priča, najviše o knjigama. Jedino što mogu odvojiti ako nešto znači, bio je uvijek u crnoj odjeći, bez tetovaža i bilo kojeg nakita na tijelu, jedini nakit toga dana kojeg sam prvi puta vidio u životu i na njemu, krupni čudni prsten s nekim predmetom u sredini za kojeg imaš osjećaj kao da te promatra.
Tako smo postali prijatelji, i dan prije, kaže on meni, dali sam voljan za nešto novo, a nije u pitanju knjiga? Odgovorio sam, zavisi, ali zašto da ne, jesam. Tada je rekao: želim da upoznaš neke ljude, a također ću upoznati i ja novih, želim da ideš sa mnom sutra na večer, na jednu privatnu zabavu. Pitao sam, gdje to? Točnu lokaciju ti ne mogu reći, vidjet ćeš sve, auto će doći po tebe pred vrata sutra na večer, ništa ne brini, ideš sa mnom, nema straha. Toga se i bojim, ali vjerovao sam mu, nisam želio ubaciti bilo koji negativni razlog između našeg prijateljstva. Na sve mi to još reče: uvjet za zabavu je svečano odijelo, ne brini za to, imam ih nekoliko. Dobro, pozdravili smo se, vidimo se sutra na večer.
Auto je došao po mene u točno vrijeme, vozač je izašao, krupan i obrijane glave, otvorio mi je vrata od auta, sjeo sam unutra, prozori su bili crni i ništa se nije moglo iz auta vidjeti, vozili smo se, preko sat vremena. Kada smo stigli, svuda je mrak, nema ni jedne zgrade blizu, šuma je okolo, kuća gdje je zabava, je bila ogromna toliko velika, da se pretjerano može reći da krov dodiruje oblake. Prijatelj me dočekao ispred pun sreće što sam stigao, kada smo ušli unutra, već je bilo dosta ljudi, svi u odijelima s pratiteljima, nitko nije bio sam, netko sa ženom a netko s prijateljem. Bili su srednjih godina, djece nije bilo, i svi su bili okrupni i ćelave glave, jedino ja i moj prijatelj smo imali kosu i frizuru. Mislio sam tako, dok nije izašao na pozornicu, netko važan, imao je ravnu crnu kosu do pola leđa, nokte, ruž na usnama, uske obrve, i jako zelenkaste oči. Svi se okreću prema pozornici i sve oči gledaju u njega, dobro večer svima i dobro došli na godišnju proslavu našeg kluba, mislio sam u sebi da su svi ti ljudi neki menadžeri sportskog kluba, koji drugi klub može biti, mislim tako u sebi. Primijetio sam da svi imaju piće u čašama koje drže u ruku, i svi su pili jako crvenkasto vino, okrenuo sam se oko sebe, nije bilo stolova i stolica za sjesti, velika prostorija, i samo jedan stol s velikom posudom iz koje sebi toče vino, ali nigdje nisam vidio flaše od vina ili još nekog pića, a također ni stol s hranom, mislim u sebi, kada završi ovaj pozdravni govor i bude muzika i ples, vjerojatno imaju drugu prostoriju s konobarima koji će poslužiti hranu u tome mi misli prekide prijatelj i reče:
dali sam dobro, što sam tako tih, ma dobro sam, slušam govor, jako sam oduševljen ovim mjestom, i što reče koliko je ovo udaljeno od grada, nisam znao za ovo mjesto?
Gledao me u oči i rekao: ne želim te lagati, prijatelj si mi, ovo mjesto ne postoji u našem svijetu, možeš doći ovdje jedino posebnim vozilom koje vozi samo ovdje, i puknuo se u smijeh a ja sam pratio smijeh i tako poslije smijeha mi reče da ga pratim.
Krenuli smo u obilazak kuće, gledali smo slike na zidova na kojim su bili sve važni ljudi i gospoda, nikad nisam čuo ni za jednog a tako su značajni, prešutio sam taj dio pitanja. Odveo me u veliku prostoriju u kojoj nije bilo nikoga, ono što je bilo, izgledalo je kao da nema kraja knjigama i policama s knjigama, rekao sam da ću poletjeti od uzbuđenja, nisam u životu bio u većoj knjižnici, reče on: rekao sam ti prijatelju da ćeš uživati, i uhvati me za ruku, nježno, onako kako muškarac uhvati curu i drži ju za ruku, pogledao sam ga u oči, one su postale kao u osobe koja se zaljubi na prvi pogled, gledali smo se i on je krenuo polako usnama prema mojim usnama, toga trena se čulo jako vrištanje iz prostorije u kojoj je zabava. Trgnuo sam ruku i rekao moramo ići vidjeti što se događa, možda je požar, ostani ovdje, reče on: vatra je u meni, ovdje smo sigurnije. Okrenuo sam se i počeo trčati u prostoriju u kojoj su bili svi, uletio sam unutra i naglo stao. Mislio sam da je predstava u pitanju, svi su bili goli, nisam znao tko je tko, oni su zubima trzali jedni druge, krv je bila svuda, i pili su krv kao da je voda, tada se on stvori iza mojih leđa, nisi mi dao vremena da ti kažem, zar nisi rekao da želiš imati moći i zar nisi rekao da te privlači takav svijet. Okrenuo sam se i gledao gdje da bježim, i počeo sam da trčim kroz kuću, svi su me vidjeli ali nitko još nije počeo da trči za mnom, bježao sam gore na kat, sakrio sam se u jednu sobu, punu mraka, probudio sam se i sada se nalazim ovdje a ne sjećam se kako i kako se izlazi odavde? Četiri dana nisam čuo ni jedan jedini zvuk da ima netko živ u blizini, mrak i mrtva tišina. Papira više nemam i upaljač daje posljednje žive znakove, imam mjesta da kažem još:
strah, u meni je veliki strah.
Tekst preuzet iz knjige:
Dominic Chant
50 Kratkih Priči
Biti će dostupno za pregled ili kupnju na: