Ako sjekira nije umorna - iskreno, ja jesam - reče na glas sam sebi Mraka - punog imena Lucas Mrdnić - Mraka je nadimak i svi dobri poznanici Mraku zovu Mraka. Bacio je sjekiru možda i "dva metra" od sebe i urušio veći panj, okrenuo ga i sjeo na njega. Dubokim plućima udahnuo i izdahnuo zrak i potom reče - nisam nikad bio za fizičke poslove a ova hrpetina drva koju cijepam sada i pripremam za zimu mi dokazuju da ovaj posao nije za mene - sunce još nije izašlo jutros kada sam počeo da cijepam a sada je već podne i nisam iscijepao ni pola metra ali zato sam omršavio sigurno kilogram i šuknu bradu s koje potekoše kapljice znoja i on ih otrese na zemlju.
Malo ljut ali na sebe. Ne krivim ni žive a ni mrtve - živio sam cijeli život od grada do grada nikad na selu ili ranču kao sada - odlučio sam maknut se od gradske buke i brzog života i odlučio kupiti ovaj ranč ali unutar sebe osjećam da mi mnogo nedostaje život u gradu - i život koji sam živio - iskreno - nedostaje mi ljudska krv - nisam naučen na ovaj mir i tišinu. Noću se više puta budim iz sna - čujem vrisak i plač i vidim sva ona unakažena tijela i krv na podu. Ne mogu sebi pomoći i nisam nikad tražio pomoć - ja nisam kriv što sam pretvoren u ovo što jesam i sada im više nisam potreban, oni su me uklonili i kupili mi ovaj ranč da ostatak života provedem u ovoj tišini ali mi tišina ne odgovara, naučen sam na buku i oružje - u meni još ima snage nisam osoba da budem penzioniran. I tako bijesan Mraka ustane i uzme sjekiru i krenu da cijepa drva.
Tekst preuzet iz knjige:
Dominic Chant
Stranac na ranču
Uskoro u prodaji a do tada kupi i Pročitaj od nekih koje su već u prodaji:
Pročitaj i ovaj tekst:
